Crnogorski obrazovni sistem, uprkos uvedenom inkluzivnom obrazovanju, ne pruža svima jednake mogućnosti za školovanje. Sofija Ivanović, talentovana učenica prvog razreda podgoričke Gimnazije, i Nikola Zekić, magistar etnomuzikolog, ističu da je pravo na obrazovanje osnovno ljudsko pravo. Ipak, njihovo iskustvo pokazuje da je pitanje ostvarivanja ovog prava za brojne generacije osoba sa invaliditetom i dalje izazov.
„Govorili su mi da ne mogu da slikam i pitali se kako osoba sa oštećenjem vida može da slika. Demantovala sam ih i pokazala da mogu. Mogu ja mnogo više od toga“, kaže Sofija.
Crna Gora je ratifikovala Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom 2009, čime se obavezala na osiguranje pristupačnosti obrazovanju i sprečavanje diskriminacije po osnovu invaliditeta.
„U Crnoj Gori je, nažalost, rasprostranjeno jedno nepravilno mišljenje – da aktivisti i neko ko imalo štrči traži nešto više, nešto mimo naroda, neki poseban tretman. A mi, zapravo, hoćemo samo da ostvarimo svoja osnovna prava, a pravo na obrazovanje je jedno od njih“, navodi Nikola.
Inkluzija podrazumijeva potpunu uključenost osoba sa invaliditetom u sve sfere društvenog života, a obrazovanje svakako spada u jednu od njih. Nedostatak pristupačne literature jedna je od prepreka na putu ka ostvarivanju ovog osnovnog ljudskog prava, jer otežava samostalnost u pristupu udžbenicima i ostalom obrazovnom materijalu.
Suočeni sa nedostatkom udžbenika na Brajevom pismu tokom obrazovnog procesa, i Sofija i Nikola se za prevod i pripremu materijala za štampu često oslanjaju na pomoć roditelja i svojih profesora.
„Kada sam počinjao da učim da sviram klavir, većina knjiga mi nije bila pristupačna na Brajevom pismu. Morao sam da se snalazim, a kad su u pitanju knjige koje nijesam imao iz klavira, profesorica mi je diktirala note, ja sam ih zapisivao i tako učio“, priča Nikola.
Vjerovao je, kaže, da generacije nakon njega neće morati da se snalaze koliko i on. Ipak, kad je angažovan kao Sofijin asistent u nastavi, sa razočarenjem je shvatio da se i Sofija, nakon toliko godina, suočava sa istim problemima.
„Note sam učila tako što bi mi profesorica na času rekla odgovarajući prstored i note, a odmah nakon završetka časova u Muzičkoj školi, išla bih kući da vježbam potreban materijal, da ne bih zaboravila ono što sam naučila“, priča Sofija.
Inicijative poput multimedijalnog izdanja štampane knjige (DAISY udžbenika) olakšavaju pristupačnost gradivu, ali su još uvijek ograničene na dio predmeta samo za osnovnu školu, ne pružajući adekvatan izbor za kvalitetno obrazovanje. Sa druge strane, na fakultetima ne postoji literatura na Brajevom pismu, što studentima i studentkinjama sa oštećenjem vida značajno otežava proces obrazovanja.
Crna Gora je u procesu ratifikacije Marakeškog sporazuma, što predstavlja korak ka olakšavanju pristupa štampanim djelima osobama s oštećenjem vida u pristupačnim formatima kao što su Brajevo pismo, zvučne knjige i uvećani font slova. Implementacijom ovog sporazuma biće omogućena razmjena literature u prilagođenim formatima između država, kao i produkcija istog u državi potpisnici.
Podrška asistenta tokom procesa obrazovanja od izuzetnog je značaja za osobe sa invaliditetom. Uloga asistenata u nastavi ogleda se prije svega u tehničkoj pomoći u pogledu obezbjeđivanja pristupa obrazovanju i obrazovnom postignuću. Od njih se očekuje pomoć u pristupu školi, učionici i nastavnom procesu, koji uključuje pisanje, računanje, rukovanje priborom, izvođenje grafomotornih radnji ili praktikovanje fizičkih vježbi. Ipak, iskustva osoba sa invaliditetom ukazuju na to da je potreban širi opseg djelovanja asistenata.
Sa druge strane, nedovoljan broj asistenata i asistentkinja, kao i njihova nedovoljna obučenost, ograničavaju efikasnost ove usluge u praksi. Zakonima u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja predviđena je mogućnost asistenta u nastavi, dok se ovo pitanje zakonski ne uređuje u dijelu visokoškolskog obrazovanja. Za posljedicu imamo to da mnoge osobe sa invaliditetom odlučuju da ne nastave školovanje, napuštaju fakultete i suočavaju se s poteškoćama u ostvarivanju svojih obrazovnih i karijernih ciljeva.
Tokom obrazovanja se nerijetko dešava da roditelji preuzimaju ulogu asistenata, dodatno povećavajući troškove života. Tako su i Nikolini i Sofijini roditelji prevodili i štampali udžbenike za njih. Dodatno, Sofijini roditelji su pravili ili iz inostranstva pribavljali brojna didaktička pomagala kako bi ona lakše savladala matematiku, hemiju ili fiziku. Nikolina nastavnica je u osnovnoj školi vezla kako bi im približila koordinatne sisteme, a razlomke im je pojašnjavala uz pomoć baklave. Međutim, takvih entuzijasta među nastavnicima i nastavnicama nema mnogo, pa je najveći teret ipak na roditeljima.
„Što se tiče obrazovanja, u ranim razredima, osim Brajeve mašine, jedino što je potrebno su entuzijazam, ljubav i malo kreativnosti. To svako kod sebe može da nađe. Ako nemate nikakvog materijala, dovoljno je da uzmete papir, običnu olovku koja je naoštrena, izbockate ono što vam treba da dijete može da napipa sa druge strane“, kaže Sofijina mama, Snežana.
Prema dostupnim podacima, osobe sa invaliditetom najčešće upisuju srednje stručne smjerove. Na ovo se odlučuju zbog nedostatka adekvatne podrške i mogućnosti izbora onih obrazovnih usmjerenja koja pružaju širu profesionalnu perspektivu. Ovo ukazuje na potrebu za ozbiljnim naporima kako bi se u potpunosti uspostavila politika inkluzivnog obrazovanja u srednjem školovanju. Kad je u pitanju visoko obrazovanje, situaciju dodatno komplikuje činjenica da zakonom nije uređeno pitanje asistenata u nastavi.
Nikola je dio školovanja proveo i u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je, kako kaže, iskusio kako je to biti dio obrazovnog sistema koji svima pruža jednake uslove za obrazovanje , bez obzira na njihova lična svojstva.
„Porediti Ameriku i Crnu Goru u smislu obrazovanja je kao porediti dva pejzaža dvije različite planete, recimo Marsa i Merkura. Tamo dobijete ono što tražite i obrazovanje je zaista usmjereno prema individui. Jer, ni dvije individue sa oštećenim vidom nemaju uvijek iste potrebe. Tamo postoji stručan i obrazovan kadar, zakonski okvir, a ne samo dobra volja entuzijasta. Postoje i posljedice ako neko ne poštuje te zakone, nešto što se zove lična odgovornost“, kaže Nikola.
Sofija, učenica prvog razreda podgoričke Gimnazije, kaže da su joj prilike za pristupačno obrazovanje izuzetno značajne, jer otvaraju vrata ka ostvarenju njenih prava, ciljeva i planova za budućnost.
„Roditelji su me učili da mi nebo bude granica i podizana sam da budem otvorenog uma. Kroz obrazovanje, prije svega kod kuće, a zatim i u školi, otkrivala sam stvari koje volim da radim i u kojima bih mogla da se pronađem kasnije, kad bude vrijeme da odaberem svoj životni poziv“, kaže Sofija koja izuzetno svira klavir, pjeva, govori francuski jezik i osvaja brojna priznanja i diplome.
Da nema odustajanja, jasan je i Nikola. Smatra da treba vjerovati u bolje sjutra, i u međuvremenu ne sjedjeti skrštenih ruku, već izvući najbolje od onog što trenutno imaju.
„Da svojim svakodnevnim naporima i djelima ljudima ’utuvimo’ u glavu da mi nijesmo ni žrtve, ni heroji, ni junaci, , nego samo ljudi koji žele da žive svoje živote“, zaključuje Nikola.
Obrazovanje za osobe s invaliditetom u Crnoj Gori ključni je korak ka izgradnji inkluzivnog društva u kojem svaki pojedinac ima priliku da ostvari svoj puni potencijal. Značajan napredak u obezbjeđivanju uslova za to biće postignut implementacijom strukturne reforme sistema procjene invaliditeta.
Novi sistem procjene invaliditeta biće zasnovan na modelu ljudskih prava, što će u praksi značiti da će proces procjene invaliditeta biti usmjeren na identifikovanje prepreka sa kojima se osoba sa invaliditetom suočava, te pružanje podrške za prevazilaženje istih, sa ciljem stvaranja mogućnosti za njihov samostalan život u zajednici. Projekat „Reforma sistema procjene invaliditeta“ uz finansijsku podršku Evropske unije sprovode UNDP i Vlada Crne Gore, uz podršku organizacija civilnog društva.
