Ksenija Petrović Njegoš rođena je na Cetinju 1881. Deseto dijete kraljice Milene i kralja Nikole.
Princeza, zvanično. Zamisli da si to ti.
Zamisli da ti je najveći tadašnji car na svijetu kum. Ruski car Aleksandar III Romanov.
Zamisli da si desna ruka svome ocu u državničkim, kraljevskim poslovima. Čavrljaš na nekoliko jezika, obrazovana si, vješta u vojnim, političkim, diplomatskim i svim drugim temama tradicionalno dovođenim u vezu s muškarcima.
Zamisli, kroz Cetinje juri auto, fijat 1100, fijuuu. A ti, princeza, prva na Balkanu, žena za volanom. Sestra ti je Jelena Savojska, italijanska kraljica, i poklonila ti je taj auto.
Zamisli, prosci obilaze očev dvor, a ti ih sve sopstvenom odlukom odbiješ, znaš da ti duh nije za sputavanja. Odlučiš da ne želiš porodicu, odlučiš da ne želiš da rađaš djecu, ti sama to za sebe odlučiš!
Zamisli, imaš foto-aparat, prva, jedina. Svjedočiš slikama o mnogim gradovima i o dnevnoj rutini kraljevske porodice kad su samo Milena, Nikola, Vjera i Ksenija, kad nema kraljevskih visočanstava i veličanstava u blizini.
Zamisli sad rat, 1916. je, protjeruju te u egzil, a ti ostaješ glavna potpora crnogorske monarhije. Zamisli ranjenike, mnogo njih, a ti – princeza, brineš o nabavci poljskih kreveta i organizuješ humanitarne akcije za žene, djecu, zarobljene vojnike.
Zamisli zvuk daktilografske mašine u fabrici. Kuc-kuc-tip-tap. Jer nećeš milostinjsku apanažu od vlasti koja te je protjerala, a koja njome želi svoje iskupljenje. Jer su čast, ženstvo i junaštvo u tvojoj krvi. Iako si siromašna princeza. Iako moraš ponekad da založiš i prodaš svoju imovinu.
Zamisli Pariz, 1960. Živiš u gradu svjetlosti, a čezneš za malenim Cetinjem. I zauvijek sklopiš oči s njim u srcu. Živa se u njega nećeš vratiti. Nekad hoćeš, 1989. U svoj dvor, u Dvorsku kapelu.
Zamislila si sve ovo? Onda znaš kako je bilo biti princeza Ksenija od Crne Gore.