Medun – mjesto gdje su u drevna vremena poštovani kultovi podzemnih božanstava i kultovi predaka. Gdje su i Rimljani tragove ostavljali. Gdje su otkrivene glinene posudice i primjerak grčkog pehara skifosa. Gdje i danas, sjeverno od grada koji je tu nikao, u šumi postoje humke nasute kamenom, neispitane. Šume čudnih zvukova, jer možda vile noću zbore! Medun, koji je smatran „ključem obje Zete”, s položajem tako važnim da je tvrđavama ograđivan. Medun, gdje počiva Marko Miljanov. On je o čojstvu i junaštvu pripovijedao, njen će život o junačkom ženstvu.
Rođena tamo, u Medunu, 1921, ne može biti drugačija, no ratnica. Nazovu je Ljubica, nježno kao cvijet, a ona u harambašu poraste! U prelijepu ratnicu, bundžiju, inadžiju, prkosnu borkinju za sopstvena uvjerenja.
Ljubica Popović rođena na Medunu. Školovala se na Cetinju, u Senti, u Podgorici, pa u Subotici. Završila trgovačku školu, u vrijeme kad je u krševitom kraju broj pismenih žena mogao na prste ruke da se izbroji. Pametnica. Na radnom mjestu često, sa drugim radnicama, organizuje štrajkove, uspješne, jer ne želi da radi za bijednu platu u lošim uslovima, tako je!!!
Drugarice su joj Jelena Ćetković, vođa pokreta otpora i borkinja za prava žena i Đina Vrbica, aktivistkinja. Tri gracije. I tri narodne heroine, slavom i zahvalnošću potomaka ovjenčane. Hvala im!
Prerano od života otrgnuta, Ljubica nije imala nasljednike. Ali onih koji je se sjećaju ima i biće! U vrtiću „Ljubica Popović”. Na mjestu gdje stasavaju neke buduće aktivistkinje!
A ko zna šta bi u njenom životu drukčije bilo, da nije rođena tamo, na Medunu. Tamo odakle Marko Miljanov na čojstvo i junaštvo opominje, a žene na to kažu: možemo i mi čojstveno. Možemo ženstveno. I junački. Istina, sve!