Marija Montesori rođena je 1870. i uspjelo joj je da postane prva ljekarka u Italiji. Prije toga diplomirala je matematiku, fiziku i prirodne nauke. Predstavljala je Italiju na Međunarodnom kongresu žena, tvrdeći da žene i muškarci moraju imati ista prava. Radila je sa siromašnima, starajući se da budu nahranjeni i na toplom i sa njihovom djecom, za koju se mislilo da imaju razvojne poteškoće, jer jedu mrve s poda.
Ona je shvatila da njihove ruke traže bavljenje finom motorikom, a njihovi mozgovi uposlenost. I da nisu smanjenih razvojnih mogućnosti, već ne mogu da potencijale razviju… Danju je proučavala djecu, noću pisala analize. Smatrala je da se beba rodi kao nesavršeno biće čiji je zadatak da izgradi sopstvenu ličnost. I da će u tome uspjeti ako je stimulisano na pravi način. Da postoje razvojne faze i pravo vrijeme u kojem dijete želi nešto da nauči, samo ga treba pratiti. Podržati i stimulisati. Da je krucijalno važno da djetetu ruke budu uposlene za dalji razvoj govora. Smatrala je da nagrade i kazne u vidu ocjena smanjuju duhovnu spontanost djeteta.
Iz jedne vanbračne veze sa ljekarom rođen je Mario, kojeg je ostavila u hraniteljskoj porodici i često posjećivala. Čim su se stvorili uslovi, uzela ga je kod sebe i bio je njen asistent do smrti. Bila je cijenjena, od nacista zabranjena jer nije željela da sarađuje, protjerivana, u kućnom zarobljeništvu, nominovana za Nobelovu nagradu… Sa osamdeset i nekom željela je da ide u Afriku na predavanja, sin je rekao da je krhkog zdravlja, a put dalek. Rekla je: „Znači, nikakve koristi više od mene?” i sat kasnije umrla.
Ostavivši svijetu vaspitno-obrazovni princip namijenjen da razvije djetetov puni potencijal, za šta god da je rođeno. „Pomozi mi da to uradim sam/a”, jedini je savjet koji treba slijediti. Upijajući um odradiće sve dalje sam.