Bez obzira na to koji je dan, da li je vikend ili praznik, jutro ili ponoć, SOS telefon u Podgorici zvoni. Nije izuzetak ni poslijepodne tokom kojeg naša sagovornica pokušava da dovrši odgovore na pitanja za ovaj članak. Podigla je slušalicu. Nakon duže tišine, sa druge strane čuo se ženski glas. Razgovor je potrajao duže od sat, žrtva je odlučila da prijavi nasilnika, ali nije bila dovoljno spremna da o tome detaljno govori. Zahvaljujući iskustvu naše sagovornice, taj problem je prevaziđen.
Ovakve noći u životu Biljane Zeković su ustaljene. Kao direktorica NVO SOS telefon Podgorica, duže od 20 godina pokušava da pomogne ženama žrtvama nasilja.
„Nakon takvih razgovora obično ne spavam cijelu noć. Pitam se da li sam uradila sve da pomognem ženi koja je zvala, brinem kako će se slučaj dalje odvijati“, govori nam Biljana i dodaje „Budem ljuta, bijesna, frustrirana, jer se i nakon 20 godina ponavljaju iste stvari. Ali onda čujem neku od naših štićenica da kaže – ja sam sada dobro; i to mi da vjetar u leđa da nastavim da se bavim ovim poslom“.
Biljana je davne 1997. godine bila jedna od žena koje su osnovale prvu žensku NVO u Crnoj Gori. Vrlo brzo postala je svjesna da volonterska i individualna pomoć ženama žrtvama nasilja nije dovoljna. Potrebno je bilo sistemski djelovati, mijenjati zakone i boriti se protiv duboko ukorijenjenih predrasuda o položaju žena.
„Čvrsto vjerujući da snaga žena leži u njihovom aktivizmu, da aktivistkinje ohrabruju jedna drugu, razvijaju osjećaj zajedništva, empatiju i stvaraju društvene veze koje neminovno vode do promjena, bila sam među inicijatorkama i osnivačicama 7 SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja u 7 crnogorskih gradova. Ojačanih kapaciteta, znanja i vještina, početkom 2000. godine pokrenule smo snažne društvene promjene na svim nivoima, koje su obuhvatale edukaciju stručne i opšte javnosti o problemu nasilja nad ženama kao društvenom a ne individualnom problemu, ali i nenasilne proteste, kampanje i inicijative javnog zastupanja“, prisjeća se Biljana.
Kako bi ostvarila ove ciljeve, bile su joj potrebne dodatne finansije i pomoć eksperata. Tako je Biljana odlučila da se prijavi za EU projekte posvećene unaprjeđenju položaja žena. Ni sama ne može da nabroji koliko je uspješnih EU projekata realizovala u posljednje 2 decenije, ali bez dileme jasno vidi njihove rezultate.
„Zahvaljujući podršci EU, ojačale smo svoja znanja i vještine u oblasti praćenja poštovanja ljudskih prava, poboljšale smo saradnju sa državnim organima, doprinijele smo unapređenju zakona i politika u oblasti zaštite žena od rodno zasnovanog nasilja. Ipak, najvažnije od svega jesu promjene u crnogorskom društvu i uticaj na žene, korisnice naših usluga. Prije svega mislim na odnos zajednice prema ženama žrtvama nasilja, koji od onog prvobitnog osuđujućeg i diskriminirajućeg, prerasta u podržavajuće okruženje. Žene su više informisane o svojim pravima i svjesnije mehanizama zaštite koji postoje, a samim tim i spremnije da ne trpe nasilje, da traže zaštitu pred državnim organima i ako je neophodno, napuste nasilnu zajednicu“, navodi naša sagovornica.
Biljana ipak naglašava da žene u Crnoj Gori u svim dimenzijama života i dalje osjećaju posljedice diskriminacije i nejednake raspodjele moći, pri čemu partnersko nasilje ostaje najgrublji i najpogubniji oblik kršenja ljudskih prava žena. Zato je ključni diskurs mog aktivističkog djelovanja pravo žena na život bez nasilja, na bezbjednost, socijalnu sigurnost i pravdu, poručuje ona.
„Želim istaći da je ženski aktivizam osnovni instrument oslobađanja žena od osjećaja krivice, trpljenja, ćutanja, čekanja boljih vremena. Rodno osviješćene i proaktivne djevojčice i žene predstavljaju ključni resurs za stvaranje demokratskih promjena u Crnoj Gori. Naša, takozvana ženska dimenzija pristupanja EU, osiguraće dostojanstven život i jednake šanse za sve žene i muškarce da učestvuju u procesima sazrijevanja i unapređenja crnogorskog društva, a kasnije i jednakih šansi za uživanje u prednostima proisteklim iz članstva u EU“, zaključuje Biljana.