Razgovor sa sa biološkinjom Dankom Caković
Danka Caković je profesorica na studijskom programu biologija na PMF-u u Podgorici i rukovoditeljka studijskog programa. Bavi se izučavanjem biljaka i do sada je objavila preko 80 naučnih radova i saopštenja na međunarodnim konferencijama. Autorka je 8 udžbenika i radnih svesaka za osnovnu školu. Ona je i Sofijina i Lazarova majka.
Voljela bi da može da leti jer bi tako mogla brže da pritekne u pomoć, da znatno lakše upozna biljke, životinje i ljude širom Zemlje.
‘’Imam tri nepresušna izvora sreće i zadovoljstva – porodicu, prijatelje i posao”, kazala je Danka u razgovoru za Evropsku kuću.
Ona se odlično sjeća svog prvog istraživačkog poduhvata. Ostao je zabilježen u predgovoru Biologije za VI razred, čija je autorka upravo Danka.
”Moja kućica ispod drveta, vješto sakrivena na obodu djedovog pašnjaka, poslije jakog ljetnjeg pljuska dobila je novog stanara. Kretao se veoma sporo, bio je sive boje, pa je dobio ime Sivko. Iza sebe je ostavljao mokri trag i ličio je na mog starog poznanika puža Prugicu, koji je dva dana bio zarobljen u tegli s izbušenim poklopcem. Ali, nije puž, nema kućicu? I, šta se uopšte nalazi u Prugičinoj kućici? Tog dana sam odlučila da postanem biološkinja i odgovorim na ova i mnoga druga pitanja”, prisjeća se Danka.
Tokom školovanja najveća podrška joj je bio prof. dr Vukić Pulević, koji je prepoznao njenu veliku ljubav prema istraživanju prirode, založio se da počne da radi na fakultetu, ustupio joj svoju biblioteku i „otvorio mnoga vrata“.
Poslednjih godina važna joj je podrška suprug, koji ima razumijevanja za njena terenska i laboratorisjka istraživanja.
Ipak, najveća podrška joj je majka – najsnažniji oslonac i najjači vjetar u leđa.
No, na njenom STEM putu bilo je i prepreka.
”Kada sam bila na četvrtoj godini i nadala se da ću ostati da radim na fakultetu, dobila sam odgovor tadašnjeg šefa Odsjeka za biologiju: Ne možemo te primiti, treba nam terenac, muškarac. Iako sam bila najbolja studentkinja u oblasti prirodnih nauka na Univerzitetu Crne Gore u toj generaciji, nisam bila dovoljno dobra, zbog toga što sam žena”, prisjeća se Danka.
Od brojnih naučnih radova posebno joj je drag rad u kome je riješena decenijska enigma krčagovine, endmične balkanske biljke, koji je radila u saradnji sa dragim kolegama iz Insbruka.
Veoma je ponosna i na serijal emisije RTCG „Botanički simbol Crne Gore“, u kojem je bila voditeljka i stručna saradnica.
Djevojčicama koje privlači nauka je poručila:”Samo naprijed! To je inovativan, zanimljiv i uzbudljiv svijet. To je dobar put ka duhovnoj i materijalnoj nezavisnosti, koje su važni temelji kvalitetnog života. Potrebno je dosta rada, ulaganja, često i odricanja, ali vrijedi potruditi se”.
Iz vremena kada je bila dijete najviše joj nedostaje bezbrižnost.
”I dva mjeseca trčanja i šetnje po kozičkim livadama i šumama. U Kozici sam provela najljepše dane djetinjstva. Vraćam se tom selu svake godine, ali zbog brojnih obaveza ostajem samo 15 dana – 2 mjeseca manje nego kad sam bila dijete. Nedostaju mi voljeni ljudi koje su moje djetinjstvo činili srećnim, a sad više nisu sa mnom’’, istakla je Danka.
Ipak, danas je niko ne tjera da jede boraniju i to najviše voli u tome što je odrasla.
