U eko-katunu Ljeljenak na Pivskoj planini se ništa ne kupuje i ništa se ne baca.
„Sve što nam treba imamo ovdje: mlijeko, sir, skorup, jaja, voće i povrće, sami sušimo i prerađujemo meso, pravimo likere, sokove… Životinje se hrane najkvalitetnijim namirnicama na 1700 metara nadmorske visine i sve je prirodno. Prepravljamo, recikliramo, ponovo iskoristimo, bilo za prehranu životinja, đubrivo ili ukras na kraju krajeva”, kaže vlasnica imanja Mia Jokanović pokazujući na izrezbarene tikve u kolibi.
Za doživljaj u tom selu, s kojeg je najbolji pogled na durmitorski kraj, zainteresovani su bili turisti iz svih krajeva svijeta, zbog čega su Mia i njen suprug odlučili da se oprobaju u ugostiteljstvu.
Boravak u ruralnim područjima odavno je trend, a Crna Gora može i mora još bolje da se pozicionira među turistima koji traže autentična iskustva i žele podržati održive prakse i lokalne zajednice. Ciljevi održivog razvoja UN, kao i Evropska agenda za turizam 2030 promovišu upravo integrisani ekoturizam koji odgovara na klimatske promjene i gubitak biodiverziteta, a istovremeno promoviše lokalne proizvode.
Podstaknuti time, Mreža za ruralni razvoj i NVO Da ožive pivska sela pokrenule su „Školu agroturizma”, koja je tokom protekle godine predstavnike dvadesetak ruralnih domaćinstva s područja Nikšića i Plužina obučila kako da zaokruže svoju ponudu i promovišu je na današnjem tržištu.
Mia je bila jedna od polaznica te Škole. Doći sa katuna Ljeljenak, do kojeg imate dobar komad uspona i makadama, do Nikšića na časove i ostaviti domaćinstvo s 20 krava sve je osim lako, kaže Mia, ali časove nije propuštala.
Biti dobar ugostitelj odavno nije samo pitanje pružanja usluga, to je umijeće stvaranja nezaboravnih iskustava za goste. Samo neprekidnim učenjem i praćenjem trendova se može ostvariti karijera u turizmu. Škola agroturizma je, u tom svjetlu, zainteresovanima pružila obuke iz marketinga, ekonomije i ekološkog upravljanja. Projekat je finansirala Evropska unija kroz program ReLOaD2, koji sprovodi UNDP u partnerstvu sa lokalnim samoupravama, među kojima su udružene u klaster i opštine Nikšić i Plužine.
Mia o tradicionalnoj gastronomiji, lokalnim pješačkim stazama i draguljima pivskog kraja već zna sve, ali je zainteresovana za nove tehnologije i stvaranje partnerstva kako bi poboljšala kvalitet usluge, zbog čega joj je Škola bila veoma korisna. I Slavica Tadić, koja vodi domaćinstvo nadomak Nikšića, dijeli mišljenje. Navodi da je na predavanjima naučila kako da ono što radi, radi izvrsno, a to je priprema domaće hrane, te da svoj biznis prezentuje još bolje. Kaže da se, pored decenija iskustva, radovala časovima, jer nova vremena traže nove tehnike i metode, koje morate strpljivo savladavati.
„Rana bolest i odlazak supruga ostavili su veliki gubitak za moju porodicu. Tražeći izlaz iz teške situacije sa djecom sam se okrenula seoskom turizmu i rezultati nimalo lakog rada se vide. Moje domaćinstvo je nagrađeno kao primjer dobre prakse, na šta sam jako ponosna”, navodi Slavica iz gazdinstva Tadić, koje se nalazi blizu obilaznice na magistralnom putu Žabljak-Risan.
„Kod Tadića su gosti porodica. Živimo zajedno, jedemo svježu hranu koju Slavica tog dana sprema, nema menija niti bilo čega vještačkog i ne osjećaš da si stranac”, kažu gosti, koji ovakve objekte biraju da bi bolje razumjeli kulturu i način života lokalnog stanovništva.
Ne samo što uživaju u miru prirode, digitalnom detoksu i tradicionalnim jelima, stranci jedva čekaju da se pridruže u kosidbi, muži krava, okopavanju vrta…
„Povećava se broj gostiju koji preferiraju boravak u zdravoj okolini gdje se primjenjuju ekološke norme u gazdovanju otpadom, korišćenju đubriva, pesticida”, kaže još jedna od polaznica Škole, Irena Ćipranić.
Članica porodičnog gazdinstva iz Župe, koje je već postalo ozbiljan brend po svojim unikatnim mliječnim proizvodima, konstatno uči i radi na sebi, a time i na razvoju preduzeća. Farma koza Ćipranić se inače nalazi u oblasti gdje ne postoje nikakvi zagađivači, a Irena i njena porodica su taj prirodni resurs zaokružili i autentičnim kamenim kućama za smještaj gostiju, raskošnim baštama i voćnjacima i odnedavno i ekološkom gastroponudom u rustičnom restoranu.
Za ove preduzetnice, o zelenoj odgovornosti i „zero waste” konceptu ne mora da se uči. Istinska sjedinjenost s prirodom i racionalno korišćenje resursa je način života, nametnut uslovima u crnogorskim selima. No, da bi zeleni turizam zaživio, poručuju, pojedinačne uspješne priče nisu dovoljne.
Mreža za ruralni razvoj već deceniju realizuje kampanje sa ciljem unapređenja kvaliteta života u ruralnim područjima, s posebnim akcentom na žene. Ključne akterke u ruralnoj ekonomiji učestvuju u neplaćenom kućnom i radu na gazdinstvu, brizi za porodicu, a u 80% slučajeva nemaju niti jedan metar zemljišta u svom vlasništvu.
Priče Irene, Slavice i Mie ne samo da pružaju nadu u uspješno poslovanje u ruralnim sredinama, već i naglašavaju važnost uključivanja žena u donošenje odluka o održivom razvoju. Osim što inspirišu liderstvom, ove preduzetnice ukazuju na potrebu za podrškom i stvaranjem povoljnijih uslova u ruralnim područjima.
„Prvenstveno je neophodno održavanje i izgradnja putne i vodovodne infrastrukture i obnavljanje elektroenergetske mreže. Za podršku ruralnom razvoju potrebno je formirati odgovarajuće organizacije, koje treba da se fokusiraju na prikupljanje i proslijeđivanje aktuelnih informacija, podršku mladima, edukaciju i podršku u apliciranju za EU projekte”, zaključuje Irena Ćipranić.
