U slikovitom selu Lubnice, nadomak Berana, u pet gornjih sela jedna je kuća Kljajića. Kao takvu svi je znaju već duže od jednog vijeka, koliko postoji. I sve je onako kako je đed Milana Kljajića prije 105 godina sagradio. Malo se šta promijenilo, porodična se tradicija sačuvala.
Ovo domaćinstvo je u okviru projekta koji je finansirala Evropska unija, proglašeno čuvarima kulturne baštine zbog toga što su sačuvali svoju tradicionalnu kuću.
“Srećan sam da postoji neko ko prepoznaje i želi da unaprijedi to što je neko spreman da sačuva vrijednosti od naših starih”, ističe naš domaćin Milan Kljajić i objašnjava: “Ja želim da to bude kuća Kljajića i to radimo moja supruga, djeca i ja. To je seosko domaćinstvo gdje turista može da dođe da vidi šta mi to radimo, da jede ono što mi jedemo u količini koliko može”.
Kod Kljajića se turista ne osjeća kao gost već kao član porodice. Sa osmjehom na licu, domaćica Maja Kljajić, prinosi brojne delicije koje je pripremila. Domaći sir, kajmak, pršut, paprika, sok od malina… samo je nešto što se našlo u kući ako neko svrati.
“Ja se ponašam domaćinski. Onako kao za svoju familiju. S obzirom da je nas šest meni to nije tako ni teško. Dodam jednu veliku šerpu još i to nije ni ugostiteljstvo, već kuća domaćinska”, kazala nam je Maja.
Ono što je karakteristično za narodnu arhitekturu u ovim krajevima, jeste činjenica da su ljudi pravili kuće od materijala koji su im bili na raspolaganju.
“Onda ja pitam supruga što su vrata ovako mala, da ljudi moraju da se sagnu da udju. A on kaže da se, prije svega, čuvala šuma. Da se što manje ulagalo da bude toplija zimi. Čim je ona ušuškana”, objašnjava Maja i dodaje: “Nisu ljudi boravili 24 sata u njoj no su maltene ulazili samo da prespavaju”.
Kad zavirite u kuću Kljajića osjetite duh starih vremena. U njoj kao da je vrijeme stalo. Sa ulaznih vrata se ulazi u centralnu prostoriju koja je uvijek bila srce svake kuće. Autentičan namještaj i miris vas kao vremenska mašina vrati 100 godina unazad, u doba kad su naši preci oko ognjišta pričali priče uz gusle i domaću trpezu.
Kljajići se tradicionalno bave i pčelarstvom. Tako je Milan i osmislio zanimljiv izum.
“Bačva je došla s obzirom da smo mi selo kačara koji su pravili kace za sir. Napravio sam tu bačvu koja ima dvije košnice. Ona nudi ugodan san. Dok spavate udišete isparenja iz košnice. To je dobro za disajne puteve”, kazao je Milan.
Pioniri u svom poduhvatu, korak po korak, obnavljali su i stvarali. Kako naš domaćin ističe već dvadeset godina se vraćaju u svoju đedovinu ali to je dug put. Na tom putu mnogo im je značila podrška Regionalne razvojne agencije za Bjelasicu, Komove i Prokletije.
“Pravili smo sastanke sa mještanima, promovisali pozive kroz organizacije, pomagali ljudima da prave aplikacije… uspjeli smo da objedinimo ono što su bile različite mjere podrške kroz različite mehanizme a da taj novac ode u prave ruke i kod pravih domaćinstava”, kazala nam je Jelena Krivčević.
Uvijek sa istim ciljem, da podrže razvoj seoskog turizma jer smatraju da je to ključ za regionalni i ruralni razvoj, Regionalna razvojna agencija im je dala vjetar u jedra.
Uz mnogo truda, ljubavi i odricanja, Kljajići su uspjeli da sačuvaju porodično ognjište. Kuća Kljajića je danas riznica starih običaja i čuva duh prošlih vremena. Kad zavirite u nju osjetite neraskidivu vezu sa svojim korijenima i tradicijom, kako i doliči.