COVID-19 će preoblikovati naš svijet. Još ne znamo kada će se završiti kriza. Ali možemo biti sigurni da će s vremenom naš svijet izgledati značajno drugačije. Koliko drugačije, zavisi od izbora koje napravimo danas.
Kriza COVID-19 nije rat, već je „nalik na rat“, jer zahtijeva mobilizaciju i usmjeravanje resursa na do sada neviđen način, bez presedana. Solidarnost između zemalja i spremnost na žrtvu za opšte dobro su presudni. Samo udruživanjem i prekograničnom saradnjom možemo pobijediti virus i obuzdati njegove posljedice – a Evropska unija u tome ima centralnu ulogu. To je bio jasan i jedinstven stav ministara spoljnih poslova EU, kada smo 23. marta razgovarali o krizi putem video veze.
Ponekad se kaže da se ratovi pobjeđuju, ne taktikom i strategijom, već logistikom i komunikacijama. To se čini istinitim i za COVID-19: onaj ko najbolje organizuje odgovor, brzo uči lekcije iz iskustava drugih i uspiješno komunicira sa građanima i svijetom, postaće najjači.
U toku je globalna bitka narativa u kojoj je vrijeme presudan faktor. U januaru je dominantan zaključak bio da je riječ o lokalnoj krizi u provinciji Hubei, a siutaciju je dodatno pogoršalo prikrivanje krucijalnih informacija od strane zvaničnika kineskih vlasti. Evropa je slala puno medicinske opreme kako bi pomogla kineskim vlastima, koje su tada bile preplavljene. Od tada je Kina svela nove lokalne infekcije na jednocifrene brojke – i sada šalje opremu i ljekare u Evropu, kao što to čine i drugi. Kina agresivno šalje poruku da je, za razliku od Sjedinjenih Američkih Država, odgovoran i pouzdan partner. U borbi narativa, vidjeli smo i pokušaje diskreditacije EU kao takve i neke slučajeve gdje su Evropljani stigmatizovani kao da su svi nosioci virusa.
Poenta Evrope je sljedeća: možemo biti sigurni da će se percepcije ponovo mijenjati, kako se siutacija i naš odgovor na nju budu razvijali. Ali moramo biti svjesni da postoji geopolitička komponenta, uključujući borbu za uticaj spinovanjem i ‘politikom velikodušnosti’. Naoružani činjenicama, mi moramo da branimo Evropu od onih koji je kleveću.
Postoji i bitka narativa unutar Evrope. Od vitalnog je značaja da EU pokaže da je to Unija koja štiti i da solidarnost nije prazna fraza. Nakon prvog talasa u kojem su nacionalne vlasti zauzele centralnu fazu, sada EU izlazi na vidjelo zajedničkim akcijama na svim kolosjecima na kojima su je države članice ovlastile da djeluje: zajedničkom nabavkom vitalne medicinske opreme, zajedničkim ekonomskim podsticajima i neophodnim ublažavanjem pravila o fiskalnoj i državnoj pomoći.
Pored toga, uloga EU sadrži veliku spoljnu komponentu. Mi pomažemo državama članicama u njihovim konzularnim naporima, pomažući povratak Evropljana kući. Na primijer, protekle nedjelje, zajednički napori u Maroku omogućili su povratak oko 30.000 građana EU. To pokazuje da možemo da djelujemo zajedno.
Još mnogo toga ostaje da se uradi. U svijetu se oko 100.000 evropskih putnika prijavilo lokalnim ambasadama ili konzulatima, ali stvarna brojka onih koji treba da se vrate kući je mnogo veća.
Globalnoj pandemiji potrebna su globalna rješenja i EU mora biti u središtu borbe. U kontaktu sam sa partnerima širom svijeta, iz Azije, Latinske Amerike i Afrike, kako bih pomogao u izgradnji koordinisanog međunarodnog odgovora. U krizi, ljudski instinkt često se okreće ka unutrašnjosti, zatvara granice i brine se za sebe. Iako je razumljivo, ovakav stav je poražavajući. Pandemija COVID-19 se ne može riješiti unutar jedne zemlje ili samostalnim djelovanjem. To jednostavno znači da ćemo se svi duže boriti sa većim ljudskim i ekonomskim gubicima.
Ono na čemu bi trebalo da radimo je radikalno povećavanje međunarodne saradnje naučnika, ekonomista i kreatora politika. U okviru Ujedinjenih nacija, Svjetske zdravstvene organizacije i Međunarodnog monetarnog fonda. Unutar G7 i G20 i drugih međunarodnih foruma. Okupljanje resursa za rad na liječenju i stvaranju vakcine. Ograničavanje ekonomske štete koordinacijom fiskalnih i monetarnih stimulativnih mjera i održavanje trgovine robom otvorenom. Saradnja na ponovnom otvaranju granica kada nam naučnici kažu da možemo. I borba protiv online kampanja za dezinformaciju. Ovo je vrijeme za solidarnost i saradnju, a ne za igru ko je kriv, koja neće izliječiti niti jednu zaraženu osobu.
Iako su kod kuće velike potrebe, EU takođe treba da bude spremna da pomogne drugima u krhkim situacijama. Pomislite samo na izbjegličke kampove u Siriji i šta bi se desilo kada bi COVID19 izbio tamo. U tom pogledu glavna je briga Afrika. Sa ebolom stekli su nova iskustva u radu sa pandemijama više nego mi u Evropi, ali zdravstveni sistemi su u cjelini vrlo slabi i snažna epidemija bi mogla da ih uništi. Socijalno distanciranje i život sa ograničenim kretanjem eksponencijalno su teži u gusto naseljenim urbanim oblastima Afrike. Milioni u Africi zarađuju za život u neformalnoj ekonomiji i moraće da rješavaju epidemiju bez ikakve mreže socijalne sigurnosti. Prije nego što je virus pogodio kontinent, Afrikanci, sa ostalim ekonomijama u nastajanju, moraju da se suoče sa ogromnim nivoom povlačenja kapitala.
Druge zemlje poput Venecuele ili Irana mogu doživjeti kolaps bez naše podrške. To znači da treba osigurati da imaju pristup pomoći MMF-a. A s Iranom moramo osigurati da se legitimna humanitarna trgovina može nastaviti uprkos američkim sankcijama.
Treba takođe da imamo na umu da nijedan drugi problem na koji smo se fokusirali prije korona krize, nije nestao. U stvari, oni se samo mogu pogoršati. COVID-19 može produbiti neke dugotrajne sukobe. Evropa je već morala da se vodi u svijetu rastućih geopolitičkih tenzija, posebno između SAD i Kine. I ovdje je rizik da će COVID-19 sjediniti već postojeće trendove.
Sveukupni zadatak EU je da prkosi kritičarima i pokaže vrlo konkretno da je efikasna i odgovorna u kriznim vremenima. Jean Monnet je u svojim memoarima napisao da će “Evropa će biti iskovana krizama i predstavljaće zbir prihvaćenih rešenja za te krize“. Neka to bude naša filozofija-vodilja, dok se borimo protiv ove krize i pripremamo se za ono što slijedi.