U kreativnoj radionici u Podgorici, tri talentovane djevojčice – Sara, Đurđa i Katarina – stvaraju pravu čaroliju. Vješto, uz malo materijala i puno osmijeha, one prave majice, cegere i bedževe. U svaki proizvod utkale su svoj talenat i kreativnost, ali i priču o upornosti i snažnoj volji da za sebe obezbijede ravnopravno mjesto u društvu.
Osobe za invaliditetom nemaju dovoljno prilika da stiču i primjenjuju nova znanja i vještine i time ostvare svoj puni potencijal i daju doprinos društvu. Zato i njihov profesionalni potencijal često ostaje neiskorišćen. Prepreke sa kojima se suočavaju tokom obrazovanja i stručnog osposobljavanja, predrasude o njihovoj radnoj sposobnosti, zatim nepristupačnost radnih mjesta i usluga za zapošljavanje neki su od razloga za postojeću statistiku – čak četvrtina nezaposlenih u Crnoj Gori su osobe sa invaliditetom, a gotovo polovina njih je bez zanimanja i stručne spreme. U NVU „Naša djeca“ su prepoznali ove izazove i osmislili kako da ih postepeno prevazilaze.
„U Udruženju se, kroz razne kreativne i edukativne radionice, uče određenom poslu ili zanatu i spremaju za tržište rada. Neko uči vez, neko izradu štampe na tekstilu, a neko kako da pravi nakit“, kaže Ivana Moreti, Sarina mama i predsjednica Udruženja. Sara je u Udruženju dobila priliku da svoju ljubav prema vezenju pretoči u vještinu i svaki komad i šaru čini jedinstvenim.
Pravo na dostojanstven rad i zaposlenje su osnov za dobrobit svih, uključujući osobe s invaliditetom, koje, prema procjenama, čine oko 15% populacije u Crnoj Gori. Brojni mehanizmi koje je država razvila s ciljem uključivanja osoba sa invaliditetom na tržište rada često nijesu prilagođeni njihovim potrebama, niti dovoljno efikasni, pa tako ni pravo na profesionalnu rehabilitaciju, sistem kvota za zapošljavanje i obavezne uplate u Fond za profesionalnu rehabilitaciju, ne daju željene efekte.
Koliko kvalitetno zaposlenje pozitivno utiče na socijalnu inkluziju i osnaživanje osoba sa invaliditetom najbolje opisuje Danijela Nikolić, projektna menadžerka u Udruženju i mama Katarine – djevojčice koja svoje slobodne trenutke provodi u radionici.
„Kada je napravila svoju prvu majicu, Katarina je stvarno bila srećna i važno se osjećala. To je naš cilj – da se one osjećaju dijelom ovog društva i da svojim radom doprinose”, kazala je Nikolić.
Osim što su važni za ekonomsku osnaženost, zaposlenje i dostojanstven rad predstavljaju najefikasnije načine za prekidanje začaranog kruga siromaštva i marginalizacije u kojem se osobe s invaliditetom često nalaze. Ovo je posebno vidljivo kad su u pitanju žene sa invaliditetom za koje je tržište rada naročito zatvoreno, i koje se često suočavaju sa dvostrukom diskriminacijom – zbog invaliditeta i pola. U takvim uslovima, rad udruženja „Naša djeca“ posebno je značajan. Udruženje ne samo da pruža konkretne prilike za sticanje različitih vještina potrebnih za uključivanje djevojčica sa Daunovim sindromom na tržište rada, već nosi i dublju poruku o umijeću, kreativnosti i potrebi za stvaranjem društva jednakih mogućnosti.
„Naša želja je da ovo Udruženje bude cjeloživotno, a za to nam je potrebna podrška državnih i lokalnih vlasti“, kaže predsjednica Udruženja, Ivana Moreti, naglašavajući da je taj vid podrške od suštinskog značaja kako bi se ojačali kapaciteti i obezbijedila dugoročna održivost njihovog rada.
Mame ove tri djevojčice za svoju djecu ne žele kontrolisana okruženja, već, kako kažu, prostor u kojem one mogu da rade, druže se i stvaraju nova prijateljstva.
„Nadamo se da ćemo u narednom periodu pokrenuti i kafeteriju. To nam je velika želja, jer će to biti mjesto okupljanja i kafenisanja ne samo djece i omladine sa smetnjama, već i mladih urednog razvoja”, kaže Đurđina mama i članica Udruženja, Mirela Borović.
Da je to realno očekivanje pokazuju i brojni Đurđini, Sarini i Katarinini drugari, koji su česti gosti štamparije. Djevojčicama u Udruženju pomažu i volonteri, za koje je poziv za angažman stalno otvoren. Njihova podrška, posebno mentorska, biće od velikog značaja kada se otvori kafeterija.
U procesu pripreme mladih sa invaliditetom za tržište rada treba prepoznati važnost individualnog pristupa, koji uzima u obzir jedinstvene potrebe svakog pojedinca i fokusira se na razvoj talenata i sposobnosti. Pored toga, neophodno je imati jasnu sliku o njihovom obrazovnom statusu, stečenim vještinama i potrebi za podrškom, kako bi se planirali efikasni i ciljani obrazovni programi i politike. To je put prema inkluziji osoba sa invaliditetom i obrazovnom i profesionalnom napretku svih, bez izuzetka.
Jedan od važnih preduslova za ovo biće obezbijeđen projektom „Reforma sistema procjene invaliditeta“, koji finansira Evropska unija, a sprovode UNDP i Vlada Crne Gore, zajedno sa organizacijama civilnog društva. Kroz projekat će, između ostalog, po prvi put biti uspostavljen registar osoba sa invaliditetom što će olakšati ostvarenje njihovih prava.
